Zašto otvoreni izvorni kod promašuje smisao slobodnog softvera

napisao Richard Stallman

Kada softver zovemo “slobodnim,” podrazumijevamo poštovanje osnovnih korisničkih sloboda: slobode pokretanja softvera, slobode proučavanja i mijenjanja, te slobode daljnjeg distribuiranja kopija, sa ili bez promjena. Ovo je stvar slobode, a ne cijene - razmišljajte o “slobodi govora”, a ne o “besplatnom pivu”.

Spomenute slobode su od životne važnosti. One su osnovne, ne samo zbog koristi koje individualnih korisnici imaju od njih, nego i zbog društva kao cjeline, jer promoviraju društvenu solidarnost— to jest, razmjenu i suradnju. Postaju još i više važnije kako naša kultura i životne aktivnosti postaju sve više digitalizirane. U svijetu digitalnih zvukova, slika i riječi, slobodan softver postaje sve više temeljan za slobodu općenito.

Deseci milijuna ljudi širom svijeta koriste slobodan softver; javne škole nekih regija Indije i Španjolske podučavaju sve učenike da koriste slobodni GNU/Linux operativni sustav. Većina tih korisnika, međutim, nisu nikada čuli etičke razloge zbog kojih smo razvili ovaj sustav i izgradili zajednicu slobodnog softvera, jer danas se o ovome sustavu i zajednici sve češće govori kao o “otvorenom izvornom kodu” (open source), pripisujući ih drugačijoj filozofiji u kojoj su te slobode jedva spomenute.

Pokret slobodnog softvera je vodio kampanju za slobodu računalnih korisnika još od 1983. U 1984. smo pokrenuli razvoj slobodnog operativnoga sustava po imenu GNU, tako da bi mogli izbjeći neslobodne operativne sustave koji osporavaju slobodu vlastitim korisnicima. Tokom 1980-ih, razvili smo većinu osnovnih komponenata sustava i dizajnirali GNU opću javnu licencu (GNU General Public License) (GNU GPL) pod kojom smo ih objavili—licenca dizajnirana specifično za obranu slobode za sve korisnike programa.

Nisu se svi korisnici i developeri slobodnog softvera složili sa ciljevima pokreta slobodnog softvera. U 1998., dio zajednice slobodnog softvera se odlomio i pokrenuo kampanju u ime “otvorenog izvornog koda.” Termin je originalno predložen da bi se izbjeglo moguće pogrešno shvaćanje termina “slobodan softver,” ali je ubrzo postao udružen sa filozofskim gledištima bitno različitim od onih pokreta slobodnog softvera.

Neki od pobornika otvorenog izvornog koda smatrali su termin “marketinškom kampanjom za slobodan softver,” koja bi se obratila poslovnim rukovoditeljima osvjetljavajući praktične prednosti softvera, bez podizanja pitanja ispravnog i pogrešnog, koje možda ne bi htjeli čuti. Drugi pobornici izričito su odbili etičke i društvene vrijednosti pokreta slobodnog softvera. Koja god bila njihova gledišta, kada su radili kampanju za otvoreni izvorni kod, nisu niti citirali, niti zagovarali te vrijednosti. Termin “otvoreni izvorni kod” je ubrzo postao udružen sa idejama i argumentima temeljenima samo na praktičnim vrijednostima, kao što su izrada i posjed moćnog, pouzdanog softvera. Od tada, većina pobornika otvorenog izvornog koda su poprimili takvo gledište, i rade istu asocijaciju.

Ta dva termina opisuju skoro istu kategoriju softvera, ali drže gledišta osnovana na temeljno različitim vrijednostima. Otvoreni izvorni kod je metodologija razvoja; slobodni softver je društveni pokret. Za pokret slobodnog softvera, slobodan softver je etički imperativ, osnovno poštivanje slobode korisnika. U kontrastu, filozofija otvorenog izvornog koda razmatra pitanja u terminima načina kako napraviti softver “boljim”—samo u praktičnom smislu. Tvrdi da je neslobodni softver inferiorno riješenje praktičnog priručnog problema. Većina se rasprava o “otvorenom kodu” ne dotiče dobrog i lošeg, nego samo popularnosti i uspjeha, a evo i tipičnog primjera.

Međutim, pokretu za slobodan softver neslobodan softver predstavlja društveni problem čije je rješenje prestanak korištenja neslobodnog i prijelaz na slobodni softver.

“Slobodan softver.” “Otvoreni izvorni kod.” Ako je to isti softver (ili barem približno), je li važno koje ime koristite? Da, zato jer različite riječi prenose različite ideje. Dok bi vam danas slobodni program pod bilo kojim drugim imenom dao istu slobodu, uspostavljanje slobode na trajan način ovisi iznad svega o poduci ljudi da cijene slobodu. Ako želite pomoći napraviti to, nužno je govoriti o “slobodnom softveru.”

Mi, u pokretu slobodnog softvera, ne smatramo tabor otvorenog izvornog koda neprijateljima; neprijatelj je vlasnički (neslobodni) softver. Ali želimo da ljudi znaju da predstavljamo slobodu, dakle ne prihvaćamo pogrešnu oznaku pobornika otvorenog izvornog koda.

Praktične razlike između slobodnog softvera i otvorenog izvornog koda

U praksi, otvoreni izvorni kod se zalaže za malo slabije kriterije od onih slobodnog softvera. Koliko znamo, sav postojeći slobodan softver bi se kvalificirao kao otvoreni izvorni kod. Gotovo sav softver otvorenog izvornog koda je slobodan softver, ali postoje iznimke. Prvo, neke licence otvorenog izvornog koda su previše restriktivne, prema tome se ne kvalificiraju kao slobodne licence. Srećom, samo nekoliko programa koristi te licence.

Drugo, važnije, mnogi proizvodi koji sadrže računala (uključujući mnoge Android uređaje) dolaze sa izvršnim programima koji odgovaraju izvornom kodu slobodnog softvera, ali ti uređaji ne dozvoljavaju korisniku da instalira izmijenjene verzije tih izvršnih datoteka; samo jedna posebna kompanija ima moć da ih izmjeni. Zovemo te uređaje “tirani”, i ta praksa se naziva “tivoizacija” prema proizvodu kod kojeg smo to prvo vidjeli. Te izvršne datoteke nisu slobodan softver iako je njihov izvorni kod slobodan softver. Kriteriji za otvoreni izvorni kod ne prepoznaju ovaj problem; oni su zabrinuti samo sa licenciranjima izvornog koda.

Česta pogrešna shvaćanja “slobodnog softvera” i “otvorenog izvornog koda”

Termin “slobodan softver” je sklon pogrešnoj interpretaciji: nehotično značenje: “softver koji možete dobiti besplatno,” se uklapa isto dobro kao i namijenjeno značenje: “softver koji daje korisniku određene slobode.” Adresiramo taj problem objavljivanjem definicije slobodnog softvera, govoreći: “Mislite na ‘slobodu govora,’ ne na ‘slobodno (besplatno) pivo.’” To nije savršeno riješenje; ne može u potpunosti odstraniti problem. Nedvosmisleni i točan termin bi bio bolji, kada ne bi proizveo druge probleme.

Nažalost, sve alternative u engleskom jeziku imaju svoje osobite probleme. Razmatrali smo mnoge koje su ljudi predložili, ali niti jedan nije toliko “ispravan” da bi prebacivanje na njega bila dobra ideja. (Na primjer, u nekim kontekstima francuska i španjolska riječ “libre” funkcionira, ali ljudi u Indiji uopće ne prepoznaju tu riječ.) Svaka predložena zamjena za “slobodan softver” ima neku vrstu semantičkoga problema—i to uključuje i “softver otvorenog izvornog koda.”

Službena definicija “softvera otvorenog izvornog koda” (koja je objavljena od strane Open Source Initiative i preduga je da bi se uključila ovdje) je indirektno derivirana iz našeg kriterija za slobodan softver. Nije jednaka; malo je blaža u nekim pogledima. Pored toga, njihova definicija se, u većini slučajeva, slaže sa našom definicijom.

Međutim, očito značenje izraza “softver otvorenog izvornog koda”—ono koje većina ljudi, čini se, misle da znači—jest “Možete gledati izvorni kod.” Taj kriterij je mnogo slabiji od definicije slobodnog softvera, mnogo slabiji isto i od službene definicije otvorenog izvornog koda. Uključuje mnoge programe koji nisu niti slobodni, niti otvoreni izvorni kod.

Pošto očito značenje “otvorenog izvornog koda” nije značenje koje su njegovi pobornici naumili, rezultat je taj da većina ljudi pogrešno shvaća termin. Prema piscu Nealu Stephensonu: “Linux je softver ‘otvorenog izvornog koda’ što znači, jednostavno, da svatko može preuzeti kopije njegovih datoteka izvornog koda.” Ne mislim da je namjerno nastojao odbaciti ili osporiti službenu definiciju. Mislim da je jednostavno primijenio konvencije engleskog jezika da bi došao do značenja termina. Država Kansas objavila je sličnu definiciju: “Koristite softver otvorenog izvornog koda (OSS). OSS je softver za koji je izvorni kod slobodno i javno dostupan, iako se specifični sporazumi oko licenciranja razlikuju i o tome ovisi što netko može napraviti s tim kodom.”

New York Times je objavio članak koji razvlači značenje termina da bi referirao na korisničko beta testiranje—dopuštenje da nekoliko korisnika isprobaju ranu verziju i daju povjerljive povratne informacije—što developeri vlasničkog softvera prakticiraju već desetljećima.

Pobornici otvorenog izvornog koda se pokušavaju nositi s tim pokazujući na njihovu službenu definiciju, ali takav korektivni pristup je manje efektivan za njih nego je za nas. Termin “slobodan softver” ima dva prirodna značenja, jedno od kojih je namijenjeno značenje, tako osoba koja je shvatila ideju “sloboda govora, ne slobodno (besplatno) pivo” neće više pogrešno shvatiti. Ali termin “otvoren izvorni kod” ima samo jedno prirodno značenje, koje je različito od značenja koje su njegovi pobornici naumili. Dakle, ne postoji sažet način da se objasni i opravda njegova službena definicija. Zbog toga se konfuzija povećava.

Drugo pogrešno shvaćanje “otvorenog izvornog koda” je ideja da znači “nekorištenje GNU GPL-a.” To obično ide uz još jedno pogrešno shvaćanje da “slobodan softver” znači “softver pokriven GPL-om.” Ova shvaćanja su oba pogrešna, pošto se GNU GPL kvalificira kao licenca otvorenog izvornog koda i većina licenci otvorenog izvornog koda se kvalificiraju kao licence slobodnog softvera. Postoje mnoge licence slobodnog softvera uz GNU GPL.

Termin “otvoren izvorni kod” je dalje protegnuti svojom aplikacijom na druge aktivnosti, kao što su vlada, obrazovanje i znanost, gdje ne postoji nešto kao izvorni kod i gdje kriteriji za licenciranje softvera jednostavno nisu primjereni. Jedina zajednička stvar tih aktivnosti je da one nekako pozivaju ljude da sudjeluju. Oni protežu termin toliko daleko da samo znači “participatorno” ili “transparentno”, ili manje od toga. U najgorem slučaju, postane prazan buzzword¹.

Različite vrijednosti mogu voditi prema sličnim zaključcima…ali ne uvijek

Radikalne grupe su u 1960-ima imale ugled frakcionalizma: neke organizacije su se rascijepile zbog neslaganja o detaljima strategije, i dvije grupe kćeri su se odnosili kao neprijatelji usprkos sličnim bazičnim ciljevima i vrijednostima. Desnica je od toga napravila veliku stvar i iskoristila je to da kritizira cijelu ljevicu.

Neki pokušavaju poniziti pokret slobodnog softvera uspoređujući naše neslaganje sa otvorenim izvornim kodom sa neslaganjem te dvije radikalne grupe. Oni su to shvatili naopako. Ne slažemo se sa taborom otvorenog izvornog koda u bazičnim ciljevima i vrijednostima, ali njihova gledišta i naša vode, u mnogo slučajeva, u isto praktično ponašanje—kao što je razvitak slobodnog softvera.

Kao rezultat, ljudi iz pokreta slobodnog softvera i tabor otvorenog izvornog koda često zajedno rade na praktičnim projektima kao što je razvijanje softvera. Izvanredno je da takva različita filozofska gledišta mogu tako često motivirati različite ljude da sudjeluju u istim projektima. Pored toga, postoje situacije gdje ta fundamentalno različita gledišta vode u vrlo različite akcije.

Ideja otvorenog izvornog koda je da će dopuštenje korisnicima da mijenjaju i ponovno distribuiraju softver napraviti isti taj softver moćnijim i pouzdanijim. Ali to nije garantirano. Developeri vlasničkog softvera nisu nužno nesposobni. Ponekad izrade program koji je moćan i pouzdan, iako ne poštuje korisničku slobodu. Aktivisti slobodnog softvera i entuzijasti otvorenog izvornog koda će reagirati vrlo različito na to.

Čisti entuzijast otvorenog izvornog koda, netko tko uopće nije pod utjecajem ideala slobodnog softvera, će reći: “Iznenađen sam da ste uspjeli natjerati program da radi tako dobro bez korištenja našeg razvojnog modela, ali uspjeli ste. Kako mogu dobiti kopiju?” Takav stav će nagraditi sheme koje oduzimaju našu slobodu, vodeći prema njenom gubitku.

Aktivist slobodnog softvera će reći: “Vaš program je vrlo privlačan, ali ja cijenim više svoju slobodu. Dakle, odbijam vaš program. Umjesto toga, podržavati ću projekt razvitka slobodne zamjene.” Ako cijenimo našu slobodu, možemo djelovati da je održavamo i branimo.

Moćan, pouzdan softver može biti loš

Ideja da želimo softver da bude moćan i pouzdan dolazi iz pretpostavke da je softver dizajnirani da služi svojim korisnicima. Ako je moćan i pouzdan, to znači da im bolje služi.

Ali može se reći da softver služi svojim korisnicima jedino ako poštuje njihovu slobodu. Što ako je softver dizajnirani da stavlja lance na svoje korisnike? Tada njegova moć znači da su lanci više stegnuti, i pouzdanost znači da su lanci teži za ukloniti. Zlonamjerne značajke, kao što su špijuniranje korisnika, ograničenje korisnika, stražnja vrata i nametnuta poboljšanja su učestali kod vlasničkog softvera, i neki pobornici otvorenog izvornog koda ih žele implementirati u programima otvorenog izvornog koda.

Pod pritiskom filmskih i glazbenih kompanija, softver za korištenje od strane individualnih korisnika je sve više dizajnirani specifično da ih ograničuje. Ta zlonamjerna značajka je znana kao Digitalno Upravljanje Restrikcijama (Digital Restrictions Management) (DRM) (pogledajte DefectiveByDesign.org) i to je antiteza duha slobode koji slobodni softver cilja da pruži. I ne samo u duhu: pošto je cilj DRM-a gaženje vaše slobode, DRM developeri pokušavaju napraviti teškim, nemogućim ili čak nezakonitim vaše mijenjanje softvera koji implementira DRM.

No, neki pobornici otvorenog izvornog koda su predložili “DRM softver otvorenog izvornog koda”. Njihova ideja je da će, objavljivanjem izvornog koda programa dizajniranih da ograniče vaš pristup kodiranom mediju i dopuštenjem drugih da ga izmjene, oni izraditi moćniji i pouzdan softver da ograniči korisnike poput vas. Softver bi tada bio isporučen vama u uređajima koji ne dopuštaju izmjenu softvera.

Taj softver bi mogao biti otvoreni izvorni kod i mogao bi koristiti model razvoja otvorenog izvornog koda, ali neće biti slobodan softver pošto neće poštovati slobodu korisnika koji ga zapravo pokreću. Ako razvojni model otvorenog izvornog koda uspije izraditi taj softver moćnijim i pouzdanijim u njegovom ograničavanju korisnika, to će ga učiniti još gorim.

Strah od slobode

Glavna prvobitna motivacija onih koji su razdvojili tabor otvorenog izvornog koda od pokreta slobodnog softvera je bila ta da etičke ideje “slobodnog softvera” stvaraju nelagodu u nekim ljudima. To je istina: podizanje etičkih pitanja kao što su sloboda, govor o odgovornosti kao i o pogodnosti, je traženje od ljudi da razmisle o stvarima koje bi možda radije ignorirali, kao što je pitanje o tome da li je njihovo ponašanje etično. To može izazvati nelagodnost i neki ljudi će možda na to jednostavno zatvoriti svoje umove. Iz toga ne slijedi da bi trebali prestati govoriti o tim pitanjima.

To je, međutim, ono što su vođe otvorenog izvornog koda odlučili napraviti. Oni su shvatili da bi šutnjom o etici i slobodi, i govorom samo o neposrednim praktičnim prednostima određenog slobodnog softvera, mogli biti u mogućnosti “prodavati” softver efektivnije određenim korisnicima, posebno onim poslovnim.

Taj pristup se pokazao efektivnim, u vlastitom mandatu. Retorika otvorenog izvornog koda je uvjerila mnoge tvrtke i pojedince da koriste, čak i da razvijaju, slobodan softver, što je proširilo našu zajednicu—ali samo na površnoj, praktičnoj razini. Filozofija otvorenog izvornog koda, sa svojim čisto praktičnim vrijednostima, ometa razumijevanje dubljih ideja slobodnog softvera; donosi mnoge ljude u našu zajednicu, ali ih ne podučava da je brane. To je dobro, utoliko koliko to prolazi, ali nije dovoljno da osigura slobodu. Privlačenje korisnika prema slobodnom softveru vodi ih samo dio puta do toga da postanu branitelji vlastite slobode.

Prije ili kasnije ti korisnici će biti pozvani da prijeđu natrag na vlasnički softver zbog neke praktične prednosti. Nebrojeno mnogo kompanija žele ponuditi takvo iskušenje, neki čak nude kopije besplatno. Zašto bi korisnici odbili? Samo da su naučili cijeniti slobodu koju im daje slobodan softver, cijeniti slobodu zbog slobode same radije nego tehničke i praktične pogodnosti određenog slobodnog softvera. Da bi raširili tu ideju, moramo govoriti o slobodi. Određena količina “šutnje” kao poslovnog pristupa može biti korisna za zajednicu, ali je opasna ako postane toliko česta da se ljubav prema slobodi počinje činiti kao ekscentritet.

Ta opasna situacija je točno ono što imamo. Većina ljudi povezanih sa slobodnim softverom, posebno njegovi distributeri, govore malo o slobodi—obično zato jer žele biti “prihvatljiviji tvrtkama.” Skoro sve distribucije GNU/Linux operativnoga sustava dodaju vlasničke pakete osnovnom slobodnom sustavu, i pozivaju korisnike da smatraju to prednošću radije nego manom.

Vlasnički dodatni softver i djelomično neslobodne GNU/Linux distribucije nalaze plodno tlo jer većina naše zajednice ne insistira na slobodi kad je riječ o njihovom softveru. To nije slučajnost. Većina GNU/Linux korisnika je uvedena u sustav kroz raspravu o “otvorenom izvornom kodu”, koja ne govori da je cilj sloboda. Prakse koje ne podržavaju slobodu i riječi koje ne govore o slobodi idu ruku pod ruku, podržavajući jedna drugu. Da se prebrodi ta tendencija, trebamo više, ne manje, govora o slobodi.

“FLOSS” i “FOSS”

Termini “FLOSS” i “FOSS” su neutralni i označavaju i slobodni softver i softver otvorenog koda. Ako želite postići neutralnost, “FLOSS” je bolji odabir; no neutralnim terminom se nećete izjasniti kao zagovornik slobode - borba za slobodu obuhvaća i izjašnjavanje.

Zaključak

Dok zagovornici otvorenog izvornog koda povlače nove korisnike u zajednicu, mi, aktivisti slobodnog softvera moramo poduprijeti zadatak donošenja pitanja slobode u njihovu pažnju. Moramo reći: “To je slobodan softver i daje vam slobodu!”—više i glasnije nego ikad. Svaki put kada kažete “slobodan softver” radije nego “otvoreni izvorni kod,” vi pomažete našu kampanju.

Bilješke

Lakhanijev i Wolfov članak o motivaciji developera slobodnog softvera kaže da je znatna frakcija motivirana gledištem da softver treba biti slobodan. To je unatoč činjenici da su anketirali developere na SourceForge-u, portal koji ne podržava gledište da je to etično pitanje.